srijeda, 16. rujna 2015.


padoše, glasa ne pustiše

Bilo za ogrjev ili industriju drveće svoj kraj ima dok motorka svira. Stoički je odolevalo zubu vremena dok je raslo i bilo dom za šarenoliki šumski živalj ali nezasitost modernog homosapiensa granice nema. 
Bosna i Hercegovina se nalazi u vrhu liste ilegalne sječe šuma a poslednja na listi država koje sprovode zaštitu šumskog bogatstva. Dokle će biti tako ?

Nekada pradavno ljudi su bili lovci-sakupljači, živjeli su u skladu sa prirodnim zakonima. Okolina im je pružala dom i hranu, samo je trebalo pratiti smenjivanje godišnjih doba i kretati se u skladu sa tim.
Međutim izgleda da je u nekom momentu našim dalekim predacima postalo dosadno i htjeli su više zabave. Zabava je prešla u rad i obavezu. Sa rastom populacije razvijale su se nove ideje koje su donosile novi smisao u životima, proizvodnja i kontrola. 
Da se vratim u današnjicu, moderni čovjek sa duboko urezanim ciljem za kontrolu, proizvodnju i potrošnju galopira ka svom nepovratu. O tome govore i slike unakažene prirode, flore i faune koja pati i svojim nemuštim jezikom vapi za slobodom koju smo joj oduzeli. Sve smo strapali u rezervate pa i sami sebe. Zarobili smo se poslovima,uspjehom, gordošću i sujetom. Opsjednuti smo mobitelima, računalima, odjećom, raznim materijalnim potrepštinama koje poništavaju naše iskonsko bivstvovanje na planeti. A ko zna, možda mi i jesmo paraziti koji su došli pojesti resurse kao što nam kinemtografija prikazuje vanzemaljce željne naše planete. 

Tekst je počeo pričom o zelenim plućima naše centralno-balkanske avlije a malo je otišao u neki drugi smjer koji ću svakako nastaviti drugom prilikom. 
Svakodnevno slušam priče drugara planinara o uništavanju šuma a onda i sam se uvjerim u istinitost užasa koje prave malo Slađa, malo Zorka (motorka) Prije nekog vremena bio sam svjedok masovne sječe na Romaniji i Treskavici a evo sad i na Olimpijskoj planini Bjelašnici.
Možda nekom ovo sve nije strašno ali meni kao uživaocu prirode i planine ne prija za oko i dušu. 
Planinarske staze su prokrčene u autoput za izvlačenje posječenog drveća.




Planinarska markacija
(ovim načinom zdrava budućnost nestaje)




putokaz ka planinarskom domu Javornik






utorak, 26. kolovoza 2014.



Varljivo Ljeto 2014.

U organizaciji kluba Wild Serbia organizovan je spust niz rijeku Lim. 
Dionica u dužini od 25km počinje od Manastira Kumanica do koji kilometar pred Prijepolje. 
Osvit dana nije mnogo obećavao, jutarnja kiša je navukla kisele osmjehe ali po sjedanju u čamac raspoloženje se vidno popravilo. Pri pogledu na prvi buk adrenalin je proradio, učinio da krv uzavri i avantura otpočne...













ponedjeljak, 21. srpnja 2014.



NOVO LJETO, STARI VRH, NOVA DRUŽINA


U organizaciji Planinarskog kluba Balkan iz Beograda proteklog vikenda izvedeni su usponi na vrhove Prokletija.
Nedjelja 20.07.2014. bila je rezervisana za uspon na Očnjak koji se uzdiže na 2185m nv iznad doline Grebaja (Grbaja).
Uspon osim fizičke kondicije zahtjeva poznavanje kretanja u stijeni i tehnike penjanja.

Iako je subotnji dan sa usponima na Zlu i Dobru Kolatu doneo dosta umora, ka Očnjaku se uputilo 10 planinara. 
Laganim tempom hoda od kampa do pod Očnjak stigli smo za 2h. Trojica planinara donose odluku da odustanu od uspona, zbog umora koji ih je držao od prethodnog dana. 
Nakon predaha krenuli smo ka „polici“ mjestu odakle počinje poslednji i najzanimljiviji dio uspona do vrha. Od police nastavljamo preko krušljivih stijena ispod kojih se nalazi ponor od nekoliko stotina metara. Sigurnost prije svega, to nam je osnova uspona. 
Opreznim kretanjem sa dozom adrenalina dolazimo do vrha Očnjaka, euforija doživljava kulminaciju. Vidno zaodovoljni sa osmjehom na licu slikamo se i ovjeravamo Planinarske knjižice. Za čestitanje još uvijek nema mjesta, treba da siđemo i vratimo se u sigurnost doline, onda će uspon biti u potpunosti uspješan. Pogled ka okolnom pejzažu plijeni svojom ljepotom.
Silazak sa vrha prošao je ozbiljnije nego penjanje. Trebalo je savladati umor i tlo koje se kotrlja pod nogama.

Na Očnjak visok 2185 m nv, uspješno se pripelo 7 planinara.

Vodič: Damir Lukšić, PK Balkan Beograd










,








Dogodine jopet nanovo :-)









utorak, 14. siječnja 2014.

Oj Durmitore, planina direktore


Među planinarima vazda se motaju priče o velikim vrhovima. Što više to bolje, izazovnije, atraktivnije...hoćemo da budemo glavne baje međ' rajom. Ono ko ja osvojio vrh planine, e pa nije. Vrhove ne osvajamo mi već oni nas. Mi samo imamo čast da nam planinina dozvoli da se popnemo na njen rbat. 

Tako je i ove zime došlo na red da oprobamo zajašit najviši vrh planine Durmitor, Bobotov kuk sa svojih 2523m nv. 
Dva koraka od 2014. godine i evo nas u Crnoj Gori. Sa vrućim somunima uputili smo se iz Sarajeva ka Žabljaku. 
Stigosmo oko podneva do rampe koja označava kraj druma i početak Nacionalnog parka Durmitor. Prepakovali se i natovarili opremom, taman da krenemo kad trt, durmitorski rendžer se ispreči pred nama i sprovede nas do svoje kućice. Kontam čiko se oduševio kad je video nabrijane planinare da kane se odmetnut međ bijele visove, međutim on hoće euriće. Upoznam ga sa našim planom a on me ošamari pozamašnom sumom novca koji treba da damo za parking i boravak u planini. Na njegov bezdušni gest, skinuh ranac sa leđa i preparkirah auto koji km dalje na "sigurnu" besplatnu lokaciju a što se tiče ulaza u NP ispoštovali smo minimalnu dnevnu sumu novca, inače 4x manju od zahtjevane.
Možda sam potrošio mnogo riječi na opis prvih koraka ali jednostavno me ovo mnogo pogodilo. Možda ja pogrešno razmišljam ali u osvit turističkog planinarstva meni bi bilo drago vidjet mlade entuzijaste koji žele ostavit svoj trag prtinom. Iskoristit njihov dolazak u promotivne svrhe, pa čak ih možda i nagradit a ne sasjeć u samom povoju. Kontam da bi nam i zrak naplatili da mogu. 
No, da slova namjenimo vedrijim temama...

Ideja za odlazak na Drumitor je potekla od Peđe, iskusnog alpiniste-instruktora, on je poneo organizaciju mini ekspedicije Bobot 2014. Plan je da se dođe do Valovitog dola na 2100m nv, postavi se kamp i napadne Bobotov kuk. 
Družina je brojala 8 članova, pet muškinja i tri ženskinje. Dzennie i ja smo došli iz SA dok većina ekipe pristiže iz Beograda, Novog Sada i Valjeva.

Nakon gore pomenute drame i tri sata hoda Dzennie i ja smo stigli do katuna Lokvice. Beše 16 časova i koji minut, mrak je lagano zauzimao planinu. Vjetar se pojačavao a kroz snijeg se propadalo, odluka je da ostanemo u katunu na noćenju. Oko 18 h prispeo je i ostatak družine, sad smo svi na broju. Odmor do jutra a onda nastavak ka Valovitom dolu.

Petak, osvanuo je naizgled lijep dan. Noćni minus i vjetar su utabali snijeg pa je malo lakše za hodati. Kolona je bila za primjer, traverzirali smo po strmim padinama i prečili dolove zazirući od lavinoznih terena. 
Mislim da je bilo oko 11h kad smo stigli u Valoviti do. Sunce je grijalo dok je vjetar pomalo ometao postavljanje šatora. Sve vrijeme nas je gledao Bobot i pravio se važan.
Nakon odmora i okrepljenja krenuli smo u izviđanje, idemo do Previje i Škrčkog pogleda. Napravili gazišta u dubokom snijegu i šacnuli početak uspona ka vrhu. U povratku smo se pripeli na Lučin vrh, pogled je bio fantastičan. Meteo uslovi su govorili da je sutrašnji dan stvoren za vrha.

04.01. 2014. Summit day, polazak u 7.00h 
Krećemo se lagano, Peđa ide prvi i drži ritam a mi ostali sigurnosni razmak. Za nepun sat dođosmo do Škrčkog pogleda. Dva klina "zapjevaše" i štand je postavljen. Dogovorili smo raspored kretanja, ima nas dosta pa za rad sigurnog i brzog kretanja je bitna organizacija. 
Ruta nam je "ljetnja marka" sa jugozapadne strane.
Peđa kreće prvi a Tajči ga osigurava, plan je da se penjemo po fiksnom užetu, sigurnije i brže za napredovanje. "Skini me" behu njegove riječi kad je postavio drugi štand. Za njim kreću Aca i Matija noseći narednu užad. Tajči odlazi za njima a ostajemo Dzenni, Maca, Željko i ja, ne želimo da pravimo gužvu na štandu a i gušteramo se na suncu. U nekom momentu čujem moje ime, Aca me zove. Za dalje napredovanje kroz smjer potrebni su svi klinovi koje imamo a ja ih imam podosta, inače pored klinova koristili smo heksove i čokove. Aca je odneo klinove do Peđe a onda slede informacije, "smjer nije lagana, ko nije siguran bolje da ne ide" i da, nedostaje nam užeta ka vrhu...
Maca odlučuje da ostane na Škrčkom pogledu  a mi nastavljamo dalje. Osiguravao sam Željka dok je prešao traverzu, pokupili smo uže i nastavili ka vrhu.Usledilo je penjanje kroz žljeb do trećeg štanda. 
Dok stojim na štandu i čekam Dzennie da izađe iz žljeba, divim se pogledu na okolinu i radujem se životu. Oblačnost je niska, u daljini izviruju vrhovi Maglića a vidi se čak i dim iz termoelektrane u Gackom. Sniježni pokrivač je redak, tek na vrhovima koji prelaze 1500m nv ima bjeline, nizije su zelene ko da je proljeće. Direkt nekoliko stotina metara pod nama je Škrčko jezero, prvi put ga vidim zaleđenog.
Na Bobotu sam bio ljeti i sad u glavi upoređujem slike, gledam zabijeljene Šarene pasove i zamišljam ih prošarane travom i stijenom, dal sam na istom mjestu...
Nastavljamo penjanje, sledeći cug donosi led, pikovi alatki i vrhovi dereza se zabijaju u ledenu koru. Korak nogom, korak rukom, pa pomjerim ensu na užetu, gledam da je uvijek iznad glave, ne želim da me koči i naravno ako padnem da ne bude mnogo drljanja po stijeni. Napreduje se polako, idemo u razmaku da ne bi obarali led i kamenje jedni drugima na glavu. A gore od toga može biti da partner iznad padne sa sve derezama i alatkama na tebe, to bi bio prizor... Nailazim na boltove, ima ih ogoljenih bez pločica, da mi je samo znat ko skida te pločice i šta će mu. Ta nisu oni postavljeni za ukras već da insanima glavu čuvaju. 
Poslednji metri pred izlazak na vrh začinjeni su prhkim snijegom i krušljivim kamenjem ispod. Pri svakom koraku opipavam i tražim čvrst oslonac za alatke i dereze, pored glasova koji bodre čuje se metal koji zaškripi pod nogama. 

iiii da,  evo me na vrhu, zdravim se s'kolegama. Slikam Dzennie dok izlazi na vrh, grabi hrabro uzbrdo po svoj dio nagrade.
Skupili smo se oko kutije, Peđa je uredno zabilježio naš boravak na vrhu a sad slikanje. Peđa, Matija, Aco, Željko, Tajči, Dzennie i Damir, vesela družina na vrh Crne Gore :-)
Nažalost oblaci koji su marširali sa juga sakrili su nam vidik, vjetar koji ih dovlači govori nam je hajte dole, 'ta ćete tu.
Ok, pakujemo se i krećemo. Željko ide po fiksu prvi i rasprema međuosiguranja, spušta se do štanda i oslobađa uže. Oko kloce ostavljamo dinemu i prusik pa abzajlom idemo nizbrdo, prvo drugarice pa onda i drugovi. Imali smo 3 abzajla do traverze, morali smo ostaviti nešto opreme prilikom silaska; dinemu, prusik, mejlon, klin i gurtnu. Poslednji sam prešao preko traverze osvrnuo se iza sebe i osmjehnuo planini, ali kraj još nije gotov. Dok ne siđemo do šatora operacija nije gotova.
Preko omekšanog snijega po jučerašnjim tragovim spustismo se do kampa, družina se skupila i sad može konačno da se čestita uspješan dan. Sigurno se popeli i sigurno sišli :-)
Još malo smo uživali u danu, oblaci su odavno zaklonili sunce a vjetar nas je potjerao u šatore. Topljenje snijega, priprema obroka i ispijanje čaja su zamjenili koračanje i penjanje. Umor i toplota vreća za spavanje mame nas u dremež. 

Kako je veče odmicalo tako se vrijeme pogoršavalo,oblaci su potpuno prekrili nebo. Udari vjetra su postajali jači i jači, šator je počeo da se uvija pod naletima. Oko 21h smo morali izać van da bi pojačali zatege šatora i bolje ih obezbjedili, osjetilo se da će noć biti duga i uzburkana.
Trajalo je, vjetar je tukao svom silinom, činilo se ko da će nas odnijeti. Na MtBlanu sam doživio oluju ali je u poređenju sa ovom durmitorskom dječija igra. Budio sam se i podupirao šator sa unutarnje strane pod naletima vjetra. Oko 6h ujutro san nije htio više na oči a oluja nije posustajala, ležao sam u vreći i kontao šta nam je činiti. Ostanka na planini nema. 
Riješio sam da vidim kakva je situacija vani, bilo je pravo zanimljivo. Padala je i ledena kiša, sve je bilo zaleđeno i okovano debelim slojem leda. Uzeo sam lopatu i počeo otkopavati šator u jednom momentu vjetar zamalo da mi izbije lopatu iz ruke kako je jako duvao. 
Ostali su takođe već bili budni, šator u kome su bili Aca, Matija i Tajči pretrpeo je oštećenje. Slomljene su im dvije šipke, dobro su mogli spavat. 
Odlučili smo se za pokret, zajedničkim snagama spakovat ćemo šatore jedan po jedan i krenuti ka dolini. Magla nas je držala slijepe ali smo opremljeni sa GPS uređajima znali kuda treba da idemo.
Kretanje je bilo maksuz otežano, em propadanje kroz mokar snijeg, em udari vjetra koji su nas tjerali da se cepinima zakucavamo pri podlogu. Sve vrijeme nas je kiša natapala čineći ionako teške rančeve još težim.
Za 2h hoda stigli smo do Lokvica, nismo pravili dugu pauzu. Kratak predah za okrepljenje i nastavljamo dalje. Svima je oprema promočila, silni gore-texovi su bili nezaustavne brane pred natapajućom kišom, kisla nam je gloova. Spasavalo nas je kretanje, organizam je proizvodio toplotu a želja za suhom odjećom nas je vodila ka autima. Kad smo izašli iz zone snijega lakše se hodalo, grabilo se krupnim koracima. Razmišljao sam koliko je opasno, umorni i pothlađeni kroz šumu po klizavom terenu, začas se oklizneš i eto te glavom o kamen. Šljem glavu čuva :-)
U 15 časova bili smo kod auta. Brzinsko presvlačenje i put pod noge. Neko ka Srbiji a neko u BiH.
Vožnja ka Saraj'vu bila je ispunjena durmitorskim utiscima, osmjesi na licu su govorili više od hiljadu riječi. 
Osim lijepog penjanja bogatiji smo za još jedno iskustvo u planini, vidjeli smo djelić surovosti koji priroda može da nam priredi.

Hvala Durmitoru, 
Hvala Peđi na organizaciji, 
Hvala Željku, Maci, Tajči, Aci i Matiji na druženju
Hvala ti Dzennie što si mi saputnik :-)




 krenuli smo u planinu
još malo pa katuni




ka Valovitom dolu



u kampu


pogled na Bobota


Peđa kreće u akciju




 Škrčki pogled




 Maca, ostala da nas čeka

 Škrčko jezero, zaleđeno



 Zubovi





 Kroz smjer...





na vrh Bobota  :-)



 pogled ka cilju sa Lučinog vrha






fotografije: Peđa, Dzennie & Damir