ponedjeljak, 30. prosinca 2013.

Godina na izmaku - Zima u pomaku


Poslednji vikend 2013. godine odlučismo se za posjetu Prenju. Taj velikan među planinama Balkanskog poluostrva uvijek donosi nove radosti kad mu se pođe u skute.

Subota 28.12.2013. šest nabrijanih planinara spakovalo se u dva auta i rano ujutro zaputilo put Konjičke bijele. Na našu sreću makadamski put od kraja sela bi u urednom stanju pa smo pješačenje skratili za 2 km. Raspričanu šetnju kroz Rakov laz uskoro je zamijenila tišina dok smo grabili uz Skok. Sa cirka 600mnv treba da izbijemo na 1655mnv, gdje se nalazi planinska kuća Jezerce. Prelazimo preko nekoliko laviništa, koji bez snijega izgledaju pravo siromašno. 

Lavinište

Čekaju svoje trenutke da zabijele i postanu barijere u prilasku Prenj planini. Pravimo pauzu ispod Osobca ili osobe "C" kako iz milošte zovemo ovaj vrh. Ta veličanstvena gromada isklesana glečerima dominira nad ovim dijelom masiva planine sa svojih 2030 metara visine. 


Zubac

Dolazimo do Jezerceta, sniježni pokrivač je oskudan pa se vide ostatci stare kućice koja je srušena a novoizgrađena sija u svom novom ruhu. Naime kako radovi na uređenju nikad ne prestaju, tako je pred ovu zimu urađena i vanjska izolacija objekta.
Ostatak dana provodimo hvatajući zrake sunca uz ispijanje čaja i kafice. 


Podijelili smo se u dvije grupe, ženski dio je otišao po vodu dok je muška ekipa pošla da pribavi ogrev za veče koje slijedi.


U toku dana pridružio nam se Almir iz Bijele, domaćin iz ovoga kraja ali po prvi put na Jezercetu i u druženju sa planinarima.
Kratko zimsko sunce je brzo zamaklo iza stijena i veče bacilo pokrivač preko planine. Smjestili smo se uz vatru, neko suši odjeću, neko se grije a neko priprema objed.


Uz mnoštvo riječi i osmjeha koje smo razmjenili veče nam je brzo promaklo i pošlo se na počinak. Dogovor za nedelju je rano ustajanje i odlazak na prenjski vrh Veliku kapu. Šetnja neće biti nimalo lagana, čeka nas 6 km hoda po snijegu, za koji se nadamo da ce biti dovoljno tvrd kako bi prošli bez prćenja.

6.00 ustajanje i priprema za polazak. Nakon jutarnje frtutme u 7.30 slikamo se i pozdravljamo sa Almirom. Mi odlazimo ka našem cilju a on će lagano put kuće u Bijelu. 'Ta će čoek, njemu je ovo šetnja ko nama poć do gradskog parka.


Jezerce i Osobac

Jutro je oblačno i vjetrovito za razliku od jučerašnjeg dana. Ovo nam godi, formirana je pokorica na snijegu tako da bez problema koračamo, ponegdje se malo i propadne ali ništa strašno. Krećemo se markiranom stazom koja vodi pod Otiš. Pravimo kratku pauzu i posmatramo najviši vrh Prenja, Zelenu glavu. 

desno Otiš pored njega Zelena glava



Nastavljamo stazom prema Tisovici, u daljini vidimo poluzaleđeno jezero. Plato Prenja je izbrazdan mnoštvom vrtača zbog kojih smo primorani da pravimo veliki luk u kretanju. U zimskim periodima kad ima velikih količina sniježnog pokrivača kretanje je moguće i kraticama ali u našem slučaju te opcije nemamo.

Tisovica

Malo pomalo stigosmo do pod Krunu, Damir navodi da hvatamo izohipsu lijevo i uputimo se prema Kapi. Meni đavo ne da mira, idem ja pravo uzbrdo na Krunu pa ću se spustit i uputit ka željenom cilju. Ostatak grupe vidjevši moj gest odlučuje da mi se pridruži. 
U 10h  izašli smo na Krunu, 1917mnv. 

na vrh Krune

Pogled na okolinu nas ostavlja bez riječi. Doline Konjica, Jablanice i Sarajeva su ispunjene debelim jorganom od magle. 

Osobac

 pogled prema najvišim vrhovima Prenja



Velika kapa sa Krune

Oblaci naviru sa juga ali ih Zelena glava zadržava i preusmjerava daleko od nas. Ekipa odlučuje da uspon završi na ovom vrhu ali ja ne odustajem i nastavljam dalje ka Kapi. 
Spuštam se na sedlo i grabim uzbrdo ka vrhu. Snijeg je odličan, sunce ga je stopilo a vjetar sabio. Dereze drže ko u betonu. Etapa po etapa i vrh je tu. Velika kapa 2007mnv. 


Memorišem tačku, slikam okolinu i krećem nazad. Vidim da je raja jos uvijek na vrh Krune pa se upućujem prema njima, jopet uzbrdo :-)
Kratka pauza za odmor i krećemo ka baznom kampu, oblaci kao bujična poplava preskočili su barijeru i grabe prema nama a mi još brže prema našoj sigurnoj kući. Snijeg je otpustio pa je kretanje otežano zbog propadanja.
Tačno po rasporedu u 14h stigosmo do Jezerceta. Sledi okrepljenje i pospremanje kuće. Napuštamo je u 15h, ostavljamo urednu kako smo je i zatekli. Upisali se u svesku posjetilaca i prenijeli utiske boravka na papir. Za dva sata stigosmo do auta. 

Tu se završi naša Prenjska avantura za kraj godine i početak zime.

Učesnici: Damir, Amra, Armin, Dijana, Dzennie & Damir

srijeda, 30. listopada 2013.


a sad malo ona


Bijela stijena na Bukoviku. 


ispenjane smjeri, Bukovički i Childfucker,


Bukovički u dužini od 90 metara u dva cuga izvela je sigurnim koracima Dzennie :-)


Damir se malo pomučio u Childfucker-u, dužina 80 metara spakovano u dva cuga, 
ocjena smjeri V+  (detalj na ploči VI+) 


pogled sa vrha Bijele stijene ka Uževici i Sarajevu skrivenom pod oblacima.





srijeda, 23. listopada 2013.


KAŽU, PLANINARENJE sa ELEMNTIMA ALPINIZMA... :-)


Petak veče  na parkingu dva autobusa ali samo jedan vodi u pravom smjeru... u Montenegro, na Komove .
Neko će možda reći, pa dokle više sa odlascima u Crnu Goru a odgovor sledi da kraja nema. Crna Gora je nepresušan izvor planinarskih avantura za mnoge generacije.
Komovi se nalaze u istočnom dijelu Crne Gore, ograđeni su tokovima tri rijeke Lim, Tara i Drčka. Oko njih stražare masivi Prokletija, Bjelasice i Planinice. 
E sad zašto ih zovemo Komovi, jer ih ima tri: Vasojevićki, Kučki i Lijevoriječki. Imena su dobili po plemenima (bratstvima) pa je stoga ostala večita borba čiji je viši i ljepši. Legenda zbori da je veoma krušljivi vrh Kučkog koma posledica toga što su plemenici iznosili kamenje na vrh kako bi ga učinili najvišim.


pogled sa Štavne

Da se mi vratimo na naše putovanje. Grupa od 31-og planinara sa svih strana zemlje Srbije laganom vožnjom našeg vozača Vlade oko 6h subotnjeg jutra stiže na Štavnu. Dočekao nas je domaćin Mikša Ćulafić "menadžer" katunskog turizma. 


 katunski smještaj na Štavni

Nakon dobrodošlice uz kafu i domaću rakiju odmaramo se do 10h za kad je zakazan polazak ka komu Vasojevića. To nam je šetnja za zagrijavanje. Sastav grupe je šarenolik, od dugogodišnjih planinara do učesnika kojima su ovo prvi koraci u visokom gorju. Za ovoliku grupu tempo kretanja je bio više nego odličan. Snijeg i mjestimično zaleđena staza nisu nas sprečili da za 2,5 h hoda stignemo na vrh KomVasojevića 2461m nv. Na vrhu čestitanje, slikanje, pečatiranje knjižica i upisivanje u svesku. Uručujemo planinarske knjižice novim članovima PK Balkana. 


grupa u izlasku na Kom Vasojevića


Vasojevića kom, 2461m


novi članovi Balkana

Meteo uslovi su savršeni za ovo doba godine, Miholjsko ljeto nas puni pozitivnom energijom a međ jesenjim bojama opalog lišća sniježna bjelina je pravi ukras za pejzaž.
Oprezni pri silasku klizavom stazom lagano smo pristigli do katuna na zasluženi odmor i pripremu za sutrašnji dan.

Nedelja, 6h ujutro. Sunce jos nije pružilo svoje zrake, posmatramo ga kako se promalja na horizontu. Četiri planinara su odlučila da ostanu u katunima i propuste avanturu  a ostali odlučno koračaju stazom ka Kučkom komu. Svježe markirana staza nas vodi ka Međukomlju. To je glečarska dolina koja se nalazi između Vasojevićkog koma i druga dva Kučkog i Lijevorečkog. 


Međukomlje

Hiljadugodišnje spiranje materijala ostavlja za sobom pustoš i kamenitu golet koja se sa vrhova spušta do  travnate zaravni  međukomlja. 


ljuti krš


pogled u daljinu

Vrijeme nam i dalje ide na ruku, vedro i je nema naznaka za kijamet. Izbijamo na sedlo koje se zove Prevoj na čari, tu skrećemo desno i odatle kreće izražen uspon ka vrhu. Grupa se odlično kreće, nema velikih zaostajanja. Da ne bude sve idlično dešavaju nam se i neprijatne stvari koje su nemili dio planinarstva. Danilu ispod noge pokreće se stijena na koju je stao, on uspjeva da odskoči u stranu a kamen kreće da se kotrlja na niže. Prolazi pored dvoje planinara koji se nalaze u blizini ali uspjevaju da ustuknu i sklone mu se s'puta. No lavina se pokrenula, nizbrdo kreće još jedna poveća kloca. U momentu mi se ukazuje slika pred očima, gledam u Branu, kamen ide pravo prema njoj, ona pokušava da umakne uz stijenu pored sebe i sreća to obavlja uspješno. Kamenčina prolazi tik pored njene potkolenice. Da je potrefio priklještio bio joj nogu uz stijenu i  posledice bi bile katastrofalne. Sitni komadi kamenja koji su rikošetirali oko nas popadali su i lomljava je utihnula. Pokrenuto lavinom pojedino stijenje je ostalo prijeteći na stazi da nastavi nekontrolisano kretanje nizbrdo, jedino riješenje je ukloniti ih sa staze. Na tu Ivaninu ideju odgovaram akcijom. Dijelu ljudi koji je ostao ispod kuloara niz koji se sručila lavina govorim da se skloni u stranu na bezbjedno a Vasi u motorolu najavljujem događaje koji će uslediti.  Pista za roling-stonse je čista i pravim veliko iznenađenje za dio grupe koja ne zna šta se dešava, obrušio sam 4-5 komada stijene i napravio kolko-tolko sigurnu stazu za dalje napredovanje ka vrhu.
Nakon igrarija sa kotrljanjem kamenčića slijedi novi izazov. Greben koje je potrebno preći da bi se došlo do finala mjestimično je prekriven snijegom i ledom. Odmah sam pristupio razvlačenju užeta koje će osigurati prelazak ove dionice. 


postavljanje užeta

U tome su mi pomogli Vaso i Slavko, zauzeli su pozicije i pomno pratili korake planinara, davali im upute i pomagali prilikom prelaska preko grebena. Nakon 5h hoda od Štavne, izbili smo na vrh Kučkog koma i sa njegovih 2487m nv uživali u pogledu na svijet oko nas. Vjetar koji je duvao na vrhu nije nam pružio mnogo vremena za boravak, običaji slikavanja i čestitanja su ispoštovani i ubrzo smo se zaputili ka podnožju. 
Po silalsku sa stjenovitih vrhova Komova i prispjeću do katuna možemo reć da je akcija uspješno prošla. 

Prvi dan; 31 planinar + vozač,  kom Vasojevića.
Drugi dan; 23 planinara,  Kučki kom. 

U povratku za Beograd ne zaobilazimo ćelape i mantije u Novom Pazaru :-)


 Milanka Arsić, Sanela Gudžević, Ružica Bilibajkić, 
Vaso Stokić, Damir Lukšić

 PK Balkan, Beograd

Zahvaljujem se autorima fotografija, nadam se da nemaju ništa protiv što sam ih upotrebio :-)

srijeda, 25. rujna 2013.


ZEVSU U AVLIJU - OLYMPOS 


Leta 2013. godine napravih skok na jug do Jonskog mora, zaputih se u Grčku. Za volanom rentanog kombija povezoh grupu od 8 planinara sa namjerom da se popnemo na planinu Olimp. 

U grčkoj mitologiji Olimp je dom dvanaest olimpijskih bogova: Zevs, Hera, Posejdon, Ares, Hermes, Hefest, Afrodita, Atena, Apolon i Artemida koji žive u kristalnim palatama na vrhu planine. Ulaz na Olimp su bila velika vrata od oblaka.



Najviši  vrh Olimpa je Mitikas 2918m što ga čini i najvišim vrhom u Grčkoj. Mitikas na grčkom jeziku znači "nos" 
Početak penjanja na ovu planinu počinje iz gradića Litochoro, koji je zbog svoje lokacije znan kao Grad Bogova. Na Olimpu postoji 46 vrhova viših od 2000 i 47 vrhova viših od 1000 metara nadmorske visine.

Krenuli smo 19.09. u 21h. Put nas vodi autoputem kroz Srbiju i Makedoniju. U petak ujutro stižemo u Nei Pori i smještamo se u hotel iz kojeg nas mami pogled na plažu. Iako je vrijeme vjetrovito i more prošarano pjenom valova osoljavanje nam ne gine. Kupanje u moretu i sunčanje na plaži više nego prija nakon neprespavane noći provedene za volanom.


plaža u Nei Poriju

U večernjim časovima u hotelu nam se pridružuju drugari iz Makedonije, Republike Srpske i Srbije.
Plan je da se podijelimo u dvije grupe, prva brojnija grupa na čelu sa Goranom i Milankom ide pravo na Mitikas stazom preko Skale i Skolia, a naša sitna al dinamitna ide na Stefani pa na Mitikas, vodiči Dragan Pavlović i moja malenkost.
Pod mojim okriljem se nalaze neustrašivi planinari: Jaca, Dragana, Tomasz, Strahinja i Neša. 

Rani alpski start je otpočeo u 4.00 po lokalnom vremenu, autobusom se prevozimo do Priona koji se nalazi na 1050mnv,odavde je polazna tačka pješačke ture. Sledi nam šetnja kroz šumu do prvog planinarskog doma Refuge "A" koji se nalazi na 2100mnv. Na terasi doma pravimo pauzu za doručak i pripremu tehničke opreme.
Pješačenje strmom stazom nas dovodi do doma "C" koji se nalazi na 2786m. Sa terase doma pruža se prelijep pogled na masiv Olimpa a najviše plijeni pogled na "lepezu" Stefanija. Dok neki koriste pauzu za odmor i sunčanje većina planinara se upućuje ka vrhu Profitis Ilias 2803mnv i tako upisuju još jedan dvohiljadaš u knjižicu. 


pauza i uživanje na planinskom suncu,

 pogled na Profitis Ilias

lepeza Stefanija i dom "C"

Nastavljamo dalje siparom ispod Stefanija i izlazimo na mjesto odakle nas čeka uspon na ovaj atraktivan vrh. Tabla ispisana na nekoliko jezika nas upozorava na opasnosti prilikom uspona na Stefani. Dragan i ja se dogovaramo oko detalja završnog dijela uspona na kojem je potrebno postaviti osiguranje (gelnder) za prelazak preko eksponiranog dijela stijene. Opremljen sigurnosnom opremom ja krećem prvi, iza mene su Neša, Strahinja, Tomasz, Dragana i Jaca, dok Dragan pakuje svoju grupu. Većini momaka iz njegove grupe je ovo prvi susret sa stijenom i dionicom u koju je potrebno preći četveronoške (penjanje). Zastajemo na jednom kamenu da se prikupimo kad čujemo glasove Dragana i njegove grupe, nisu tamo gdje bi trebali biti. Oni su promašili stazu i otišli u lijevi kuloar koji vodi ka alpinističkoj stazi na Mitikas. Izlazim na vrh grebena i navodim ih kuda da prođu ka nama, nastavljamo dalje zajedno.
Izlazimo na vrh ali nije to taj, predstoji nam prelaz preko vrha kreste do najviše tačke. Dolazimo do prvih "boltova" sledi postavljenje užeta. Odlazim napred, penjem se uz stijenu, prečim preko kose police i dolazim do kamina uz koji se uspinjem i vidim oznaku vrha Stefanija. Uže je fiksirano i grupa može bezbedno da nastavi dalje, Dragan ih kači na uže i propušta jednog po jednog. Napokon se skupismo na 2907mnv vrh Stefani. Sa vrha na 100 metara vazdušne linije od nas se nalazi Mitikas i sa njega nas doziva Milanka i čestitan nam na usponu. Oni su u to vrijeme takođe izašli na vrh.
Upisujemo se u svesku posetioca i slikamo za uspomenu, sa jedne strane nam je stjenoviti masiv a sa druge plavo more. 


završno penjanje ka vrhu,

 na grebenu,


pogled na vrh,

na vrhu; 
Jasmina Petrović, Dragana Knežević, Nenad Kitić, Strahinja Marjanović, Damir Lukšić, 
iza kamere Tomasz Pezold 

pogled na Skolio i stijene Olimpa

more ispod nas

drugari na Mitikasu

Usledio je silazak niz gelender i lagano otpenjavanje do staze gdje smo ostavili stvari. Namjera nam je da se popnemo na Mitikas ali vrijeme koje smo utrošili na penjanje Stafanija je premašilo plan. Meteo uslovi su nam se pogoršali, navukli su se oblaci koji su nam sakrili vrh, treba nam još dosta vremena da se vratimo do Prionia, donosim odluku da ne idemo na Mitikas. Tužna srca ga ostavljam za drugi put, grupa je razočarana. Velik nam je zalogaj bio da idemo od Priona na vrh planine i nazad u jednom danu to zahtjeva odličnu fizičku kondiciju. Taktički je bolje doći do doma "A" tu prenoćiti pa krenuti u osvajanje vrhova. Olimp je planina Bogova i ne da se tako lako osvojiti.
U sumrak se spuštamo do autobusa koji nas vodi na zaslužen odmor u hotel.
Nedeljno prije podne smo proveli u šetnji i brčkanju u moru. Polazak za Beograd je planiran za 14h po lokalnom vremenu. 
Na putu kroz Makedoniju svrćemo u Negotino i tamo nas dočekuje panađur (vašar) koji traje tri dana.  Narod je na ulicama koje su zakrčene prodavcima raznolike robe. U lokalnom restoranu nas dočekuje domaćin koji je naš prijatelj planinar, uz veseo doček gostimo se domaćim specijalitetima. Salata na makedonski način i domaća pita "pastrmajlija"

 specijalitet od mesa,
i povrća :-)


Na kraju zaključak. Imali smo još jedan predivan vikend u planini, upoznali nove drugare, posjetili nova prostranstva, ispeli se na planinske vrhove, upustili se u gastronomske avanture... 

Pozdrav do sledeće avanture :-)


petak, 30. kolovoza 2013.

VIĐEO - NEVIĐEO 

Nakon subotnje šetnje po vrhovima Durmitora, u nedjelju 25.08.2013. potražili smo osvježenje u kanjonu rijeke Komarnice. Šestočlana neustrašiva družina pod vođstvom vodiča Vlatka Kontića,odvažila se da zađe u dubine kanjona Nevidio.

Kanjon Nevidio je dio Male Komarnice koja izvire u podnožju južnog dijela Durmitora, tačnije u Dobrom Dolu. Ponirući prolazi između Boljskih greda i Lojanika da bi se ponovo pojavila u pitomoj rečnoj dolini kao stalna rijeka. Na samom kraju doline počinje kanjon Nevidio ili Neviđbog kako ga nazivaju stanovnici ovoga kraja. Sa pravom nosi ovo ime jer se Komarnica odjednom gubi u čudno uklesani ulaz i postaje ljudskom oku nevidljiva. Zbog okomitih stijena sunčevi zraci ne mogu da dopru do dna pa se veći dio kanjona nalazi u vječitoj sjenci. Za kanjon se može reći da je dragulj surove prirode koji je ujedno raj i pakao koji definitivno treba doživjeti. Adrenalin koji vas obuzima čini da ostanete imuni na ledeno hladnu vodu, već postajete opčinjeni ljepotom kanjona i avanturom pred vama, čak i oni koji su ušli sa strahovima prestaju da ih imaju...

Prolaz korz kanjon nije nimalo naivan i ne smije se nipošto ići sam na svoju ruku. Jer dubina kanjona i hladna voda ne praštaju greške, svaka povreda može ugroziti vaš život i život ostalih učesnika.

Slikanje pred polazak na avanturu

iz prikrajka vreba vodič Vlatko Kontić...

krupnim koracima napred
prolazilo se ispod vodopada,
 skakalo se u dubinu,
atomski s'leva: Pero, Pavle, Neša, Vlatko, Damir & Dzennie a Tomasz nas slika
 najhrabriji su skakali i odavde,
najuži dio kanjona

 dream team
 Neko je odvrnuo česmu,
a neko je i prno u bazenu??


Nama je bilo odlično, pridružite nam se sledeći put...

Zahvaljujem se učesnicima za ustupljen foto materijal koji sam koristio u izradi ovog priloga.



snimatelj: Vlatko Kontić
montaža i obrada: by Dzennie